Sjećanje na Josipa (Jožu) Miroslava Prudeusa
(Samobor, 21. 3. 1944. – Samobor, 25. 1. 2020.)
ZNAO JE NOSIT' ŠTO BJEŠE MU DANO 
Možda jednom i sličnog baš sretnem,
možda ih bješe, možda i sad' su?
A'l možda i nikad rodit' se neće
koj' tako je znao nositi patnju.
Skromno i tiho, ponosne glave
nosio boli života i jade,
u inat muci Doline suza -
sebe iz sebe drugima dade.
Gradu i selu, narodu svome
ljepotu pruži prekrasnim darom:
stihom i prozom duše sve takne,
pišuć' vijek istim pjesničkim žarom.
Skromno i tiho - pun nade u dobro -
zemaljskom srcu što često je strano,
vjerujuć' Višnjem u darove dane
dao je sve Odozgor mu dano.
U teškoj težini vlastitog križa
razumje težinu, izdrža patnju
ne tražeć' nit' hvale, nit' život bez križa
Svjetlost mu bivala jasnija, bliža…
Znao je nosit s vjerom sve što bješe mu dano.